Zeljka Pavlovic

Pretraži ovaj blog

Bloglovin

srpnja 03, 2014

Dohvati vezu
Facebook
Twitter
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

Follow my blog with Bloglovin

Dohvati vezu
Facebook
Twitter
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

Primjedbe

Objavi komentar

Pretplati se na blog

Postovi

Atom

Postovi

Primjedbe

Atom

Primjedbe

Popularni postovi

Pismo maloj sebi

Draga moja mala ja, Jedan od najtežih momenata u mom životu je bilo suočavanje sa samom sobom. To toliko boli, ali toliko oslobađa. U tim trenucima shvatim koliko sam bila naivna, ranjiva, pa samim tim teška drugima, ali sebi najviše. Teško je kad ti život, prije nego što se rodiš servira brdo ružnih, nepreboljenih situacija, tačnije nedostataka osoba. Sad bih rekla onoj djevojčici od sedam godina koja sam nekad bila : „Ne krij suze, poješće te jednog dana, nije sramota plakati jer ti neko tvoj nedostaje“. Rekla bih joj da ne bude zaluđena, da ako njen kralj nije tu, ne znači da njena kraljica mora da pati i bude sama u nekom zamku. Djevojčice, obrati pažnju na stvari i ljude oko sebe koji te čine srećnom, biće ti žao jednog dana što se nisi svemu tome više radovala. I ta prva jedinica iz matematike nije strašna, pašćeš jednog dana ispit ili godinu ali ne dozvoli da padneš ti. Kažeš da toliko voliš porodicu i prijatelje, pa zavoli i sebe, to nije pogrešno. Gre

Šest žena koje su ideje pretvorile u posao

Svaki dan naslovne strane su nam pune loših vijesti, bombarduju nas nama već znanom informacijom, da je sve više nezaposlenih u zemlji. Odlučila sam da pokažem one koji ne odustaju, ispunjavaju svoje snove, ali i pomažu drugima da ostvare svoje. Da, zamislite postoje ljudi koje ne sjede kući i kukaju na situaciju u zemlji, nego pronalaze način kako da zarade radeći ono što znaju, ali i vole. Ovaj put predstaviću vam nekoliko dama, koje su svoje ideje pretvorile u posao. Vjerujem da će svaka od njih vam biti inspiracija i podstaći vas da se pokrenete. Ima tu dama koje su čak i napustile siguran posao i odlučile da ostvare svoje snove kao preduzetnice. Ewa Jaskółowska je prije petnaest godina došla iz Poljske, radila je u jednoj firmi ovdje sedam godina. Shvatila je da se ne osjeća srećno i ispunjeno, pa je došla na ideju da pokrene svoj posao uz minimalna novčana sredstva, ali sa željom da uspije. „Ovdje ima dosta prostora za privatni biznis, s

Deset razloga zašto ne trebate da se igrate sa emocijama

Kad se igrate sa svojim ili tuđim emocijama, možete izaći samo povrijeđeni. Ovo je deset razloga zašto nikad to ne treba da radite: 1. Povrijedićete sebe 2. Povrijedićete druge 3. Zaigraćete od sreće, a na kraju ustati uništeni 4. Živjećete za trenutak te igre koja će vas uništiti 5. Prećutaćete mnogo toga, a od ćutanja duša se razboli 6. Ništa u životu nije igra , čak i kad si djevojčica pa se igraš sa barbikama i smišljaš joj razne priče, ti ustvari planiraš život. 7. Život ponekad nije fer, ali emocije žele da stvore savršenstvo. Savršenstva ne postoje, postojiš ti. Zato voli dovoljno sebe. 8. Kad se igrate emocijama, skupićete više dijagnoza nego djevojčica salveta. 9. Lagaćete druge, jer ta laž je jedino prihvatljiva. To vam sigurno ne treba 10. Niko ko pristaje da se igra sa vama, ne pristaje ni na šta ozbiljno. Igra je igra, to je bar jasno. Zato volite dovoljno sebe i ne igra

Od prvog bidermajera do cvjećare

Mirjana Živković prije nekoliko godina nije ni slutila da će je jednog dana život odvesti u cvjećarske vode . Kako kaže, ona je samo željela ljepše, personalizovanije poklone za svoje najdraže. Ipak, tokom priprema svadbene dekoracije za sestrinu svadbu u njoj se probudi želja da radi u cvjećari. "Bidermajer sam napravila od cvijeća koje sam imala kod kuće, kao i poljskog. Umjetni sam pravila, korak po korak pomoću svile uz puno ljubavi i radosti." "Tada sam pomislila da kako bi bilo lijepo kad bih mogla da radim u cvjećari. Mislila sam da je to bila samo zelja." Ipak, život piše stranice i te negdje duboko sakrivene želje potrudi se da nas navede i da ostvarimo. Sada je Mirjana već pet godina uspješan poslodavac jedne od najljepših cvjećara u Tesliću. Pogađate? Da, to je cvjećara "Romana" . To nije obična cvjećara, to je najljepši, mirišljavi salon magije i kreativnosti

Onako porodično, komšijski

Sve ono što me boli ja pretočim u riječi, jer olovkom sebe liječim. Pričaću vam kako je jedno martovsko popodne me srozalo na sred čekaonice. Tada sam saznala da je njena duša otputovala gore na neko ljepše mjesto. Onako iznenada, tiho baš kako je i živjela. Ona, moja teta koju lice i ruke nisu nikad odale tragovima da starost dolazi. Najnježniji dodir, najblaži osmijeh, najtiši glas koji umiruje. Njene oči pune ljubavi prepoznala bih u najvećem mraku, jer tako sijaju samo njene. Naša priča je počela kada je ova mala trogodišnja djevojčica sa sela došla u najljepšu ulicu Doboja. Ulica Ive Love Ribara, ona zgrade iza opštine kako kažu moje Dobojlije, tu se nalazi stan gdje sam nakon rata pet godina disala i stvarala uspomene, one najljepše dječije. Same mama i ja, a tik vrata preko puta dvije komšinice, majka i kćerka. Baka Kata i teta Marija, prve su prišle i pružile ruku da se nađu, onako komšijski. Kada vrtić nije radio one

Pokreće Blogger

Željka Pavlović