субота, 21. март 2015.

Djeca sreće




Fotografija sa sajta http://www.activezenica.com
Često znam sa ljudima da razgovaram o djeci sreće, nažalost mnogo njih   mi kažu kako se plaše nekog kontakta s njima. Mene je pomalo uplašio njihov strah, pitala sam se do kad će ljudi da se plaše drugačijeg, bolesnog nažalost .Plašilo me i bolilo samo pitanje kako se ta djeca osjećaju,roditelji,njihove sestre,braća...
Svaki put bih se sjetila svojih drugara,poznanika,rodjaka,komšija koji imaju Daunov sindrom. Sjetila bih se nekih divnih susreta sa njima i moram priznati da su zaista posebni. Niko ne pruža tolike količine lijepih i iskrenih emocija. Uvijek vodim računa da se prema njima ophodim kao da nemaju Daunov sindrom, pričamo o svemu bez ikakvih problema. Možda će neko pomisliti kako ali zaista nije teško oni kad hoće jako dobro razumiju sve. Ponekad nemaju baš puno strpljenja ali ni većina zdravih nema tu osobinu budimo iskreni. Nisam nikog pitala da li tako treba da s njima razgovaram, jednostavno tako osjećam. Osjećam da i oni znaju da imaju Daunov sindrom, ali ćute. Ponekad će vas pitati nešto u vezi toga, ne direktno nego kao kad ste prvi put htjeli ostati duže na žurci pa hoćete pitati roditelje za odobrenje taj dan. Istina ponekad vam se plače i pitate se zašto nisu zdravi, zašto ne mogu da ozdrave i mnogo toga još ali ponekad će vam suze krenuti od toliko ljubavi koju vam nesebično pruže.
Priznajem, ljuta sam na sebe što nisam više s tim drugarima, što ne odvojim više vremena za njih posebno za jednu drugaricu .Ona me je naučila da volim ljude poput nje,da ih bez straha zagrlim da se s njima radujem, plešem i pjevam u ovoj igri zvanoj život. Divni su to mali ljudi, ne bježite od njih, pružite im svoje vrijeme i ljubav vratiće vam mnogo više.

8 коментара:

Архива чланака