среда, 04. март 2015.

Problem pasa lutalica u Doboju


    Svaki vikend u Doboju koji provedem mi na neki način bude otet, sateran u ćošak. Na ulicama je više nego ikad puno pasa lutalica. Znam, smiješno je sad mnogima ovo. Meni i drugima nije, vjerujte. Ljudi se plaše, ja imam ogroman strah od njih. Znam da nisu oni krivi što su tu, ali ko će i kad da uradi povodom toga nešto? Na čiju adresu da se obratimo mi koji ne možemo više da podnesemo da budemo pod konstatnim strahom kako izaći iz kuće, kako se vratiti, u kojoj ulici ih je manje? Da, sva ta pitanja muče nas koji nažalost nemamo tu sreću da im možemo prići, nahraniti ih ili udomiti. Ja životnje ne mrzim, žao mi je kad ih vidim napuštene i gladne. Žao mi je mene ,komšija koje su već doživijeli napade od strane tih lutalica, ljudi koji osjećaju taj strah. Kakav god prijedlog da mi ponudite da pobijedim strah je uzaludan, pokušala sve moguće i nema lijeka. Koliko god to bilo smiješno, ponekad i sama se smijem tome ali užasno je.
   Mnogim ljubiteljima životinja ovaj tekst neće se dopasti, pojaviće se tu priče o pravima životinja.Nemam ja ništa protiv toga,ali vi koji ste u Doboju i želite pomoći tim psima udomite ih, pokrenite se ozbiljnije.Pomoći ćemo i mi koliko nam strah dopusti. Saznala sam da su azili prepuni, postoji još neki koji se plaća kako tačno funkcioniše ne znam.Vlast bi trebala ozbiljnije ovim pitanjem  se baviti. Želim tim psima sve najljepše ali dalje od mene, od ulica ovog grada. Slobodno mogu reći da dugo  veću slobodu kretanja imaju ti psi, nego ljudi. Gdje su onda ljudska prava? Zašto nas ne štitite Vi koji ste za to zaduženi? Nisam pristalica eutanazije, ali kastriranje i azil koji će da im pruži dom i hranu? Zar toliko ne može vlast pružiti ili narod treba da organizuje sam sve? Takođe ne mogu da ne pomenem neodgovorne vlasnike koji danas žele psa, sutra ga izbace. Dobro razmislite prije nego nabavite psa, da li ste u stanju da se brinete o njemu? Pas ima osjećanja i nije krpa koja vam sad odgovora kasnije već  ne. I kada se pokušam staviti na mjesto nekog ko se ne plaši psa i želi ga vodila bih se onom ,,Ne kupuj, udomi“. Treba naći adekvatno zakonosko rješenje koje neće dopustiti da vlasnici ih tako lako odbace ili da ne vode računa o psu. Moram napomenuti da ima onih vlasnika koje ne zanima što se neko plaši njegovog psa, otvoreno dvorište bez ikakve oznake, pušten pas koji tumara ulicom nije mi rijetka pojava i opominjanje ne pomaže puno. Mislim da bi adekvatna novčana kazna ih natjerala da razmisle sljedeći put.
   I za kraj manji ili veći pas nije mjerilo prenošenja bjesnila, tako da te priče ,,mali je, neće ništa ne vrijede“. Javite mi se ukoliko imate neki prijedlog kako da riješimo ovaj problem.
Hvala

Нема коментара:

Постави коментар

Архива чланака