понедељак, 23. јануар 2017.

Zašto se plaše osoba sa invaliditetom?



Često možemo pročitati tekstove u kojima se ukazuje da se ne parkira na mjesta za vozila osoba sa invaliditetom. Takođe možemo pročitati tekstove u kojima se pokazuje da osobe sa invaliditetom imaju posao, partnera, prijatelje i to je odlično da se pokaže ljudima, da smo svi mi isti. Bez obzira na zdravstveni problem, svi mi imamo potrebu da stvaramo, volimo, družimo se.  Svi mi treba da budemo ponosni na sebe, na ljude oko nas, jer mi ih baš takve biramo.
Ono što mene boli je kad vidim da se neki ljudi plaše osoba sa invaliditetom. Vjerujte mi, imala sam priliku da vidim ljude koji se boje ih upoznati. Dugo sam se pitala, zašto, čega, kako se ne plaše da sjede u društvu osobe koja ima običnu prehladu, ali bježe od djece sreće ( osobe koje imaju Downov sindrom) ili od ljudi koji imaju cerebralnu paralizu.
Onda sam razmišljala kako to promijeniti, mediji jesu odlično sredstvo za tako nešto, ali ipak mislim da se i ovo iz kuće nosi. Zašto se ja nikad nisam plašila osoba sa invaliditetom? Zašto je moja najbolja drugarica osoba koja ima jedan od oblika cerebralne paralize, ali je ja nikad nisam na taj način gledala.  Ne, ja je gledam kao najbolju prijateljicu, s kojom dijelim dobro i zlo još od osnovne škole.  Jednom sam je pitala, da li si ikad imala problem zbog svoje dijagnoze, da li su drugi bili loši prema tebi. Priznala je, da neki su znali biti, ali nije se toliko na to osvrtala. Jednostavno, od kad je znala za sebe, znala je da ima tu neku cerebralnu paralizu, ali njena porodica je nije zatvarala u kuću, puštali su je da radi sve kao i drugi vršnjaci.  Ona je danas djevojka  koja sebe ne gleda na taj način, radi, izlazi i ne opterećuje se kako je drugi vide, ne smatra da zaslužuje neku medalju zato što živi kao većina ljudi. Njene misli su da sve može, njene noge joj nisu prepreka u tome.
 Nažalost, znam neke porodice koje smatraju da za njihovo  dijete sa invaliditetom, najbolje je da većinu vremena da provodi u kući.  To mi je pomalo zastrašujuće, ali ne rade oni to iz loše namjere, nego iz potrebe da zaštite svoje dijete, manje od toga što će možda pasti, povrijediti se. Nažalost, više da ih zaštite od onih sažaljivih pogleda, od komentara ljudi koji ne razmišljaju da riječi bole, od djece koja ih se bez razloga plaše i neće da se igraju sa njima..
Onda sam se sjetila svog prvog dana u školi, kada je mama mi rekla da ću da sjedim sa jednom djevojčicom. Kasnije sam spoznala da je ona osoba sa invaliditetom. Ja nisam znala šta je to, kakva je to bolest, ne znam ni danas tačno. Znala sam da je to moja nova drugarica sa kojom ću da provodim vrijeme u školi, sa kojom ću da provjeravam zadatke prije nego ih predamo učiteljici... Kasnije sam se preselila u drugo naselje i promijenila školu, to je tada jedina bila škola u Doboju koja je imala specijalno odjeljenje( možda i sad). Meni je  postalo sasvim prirodno da ih viđam, upoznajem. U tom istom naselju stanuje nekoliko ljudi koje obožavamo, oni su naša djeca sreće.

Roditelji do vas je, ne do djece. Odvedite svoju djecu na jedan čas u specijalno odjeljenje u školi koja to ima, dok su još mali. Oni ne vide i ne traže između sebe razlike, oni tada još samo znaju da vole i da se druže.  Pokažite i njihovim roditeljima da nema potrebe da se i oni plaše da puste svoju djecu da se igraju sa drugom djecom, jer ljubav ih neće nikad povrijediti. 
Učite svoju djecu da ljepota je u različitosti.

4 коментара:

  1. Divan post,veoma inspirativan.Nazalost ima onih ljudi koji su pakosni.

    http://suzastil.blogspot.rs/

    ОдговориИзбриши
  2. Vrlo kompleksan društveni problem. Između ostalog, pomenuti roditelji, koji treba kod dece da razviju prirodan odnos prema osobama sa invaliditetom, nisu intelektualno ili emocionalno sposobni za to i tu nema pomoći.

    ОдговориИзбриши

Архива чланака