понедељак, 13. фебруар 2017.

Otkud ti pravo da moju vjeru dovodiš u sumnju?





Odavno  govorim da prosvjetni radnik ne smije biti svako. Odavno upozoravam da njihovo ljekarsko uvjerenje mora redovno da se dobija,  i ne kod nekog privatnika kao što sam viđala svoje profesore da im tad odlaze, kad isto treba direktoru da dostave.
Drug i ja smo često bili na meti profesora, čiju sujetu nismo mazili nego smo spremno imali odgovor i pitanje za svaku nepravdu, za njihovu nervozu i frustracije ličnim životom, koji su neki voljeli da liječe baš na učenicima. Bili smo dovođeni u situaciju da čitamo kojekakva pisma, koja je profesor sastavljao u kojima treba da se izvinemo što smo eto spriječili napad na nekoga, što imamo drugačije stavove.  Naravno da smo tako nešto odbili.
Roditelje smo upozoravali na to, direktora, ali gdje ćeš sine na prosvetnog radnika. Sram da nas bude, trebali smo da se stidimo što smo odbili da diskutujemo  na času, a prethodno smo jedino mi bili aktivni na istom i nikad nismo dobili nijedno priznanje. Trebao je moj drug da promijeni sebe, da se uklopi u nekakav kalup i da ih ne provocira, jer je drugačiji.  A, mi smo trebali da ostanemo nijemi što profesoru ne smiješ poželiti dobro jutro, jer odakle ti pravo prije nego što on popije svoju kafu. Trebalo je da nam bude simpatično što naša profesorica želi da pričamo o svojim simpatijama, pa i da li imamo ginekološke probleme. Trebalo je mnogo toga. Jedva sam čekala da je završim i tada sam znala da ja ne trebam ništa, da bih nekome mazila bolove nastale zbog ko zna čega.
I, onda čitam skoro stav jedne profesorice da je biti gay bolest. Gospođa, nekadašnji provjetni radnik je to iznosila svojim đacima. Šta da pomislim? Naravno, poziva se na vjeru. Koja to vjera ljubav zove bolešću? Ko ima pravo da bilo koga naziva bolesnim, ukoliko nisi u ordinaciji sa određenim simptomima?  Nažalost mnogi imaju isti stav kao ta gopođa, ali kada neko iz prosvjete to kaže onda ima veliku težinu.  Novokompovani vjernici dave nas gradiranjem ko više vjeruje oni ili mi koji ćemo podržati ljubav. Oni ili mi koji ćemo izjaviti da izjava crkvenog predstavnika za vrijeme poplava, nije čak ni smiješna nego užasno poražavajuća, da neko ko se poziva na Boga to izjavi. Mi koji se gadimo na sve ono što je izašlo u javnost vezano za slučaj Kačavenda ili vi koji smatrate da je to samo trač kojim želi da se isprlja vjera. Ne, vjera se ne prlja tim što imam stav, da mnogi nazovimo ih predstavnici crkve ne zaslužuju da su tu. Vjera se ne dokazuje time što ću posjetiti desetine manastira, a i dalje ću da mrzim gay populaciju, komšiju jer mu u životu bolje ide, komšinicu jer tako uvijek izgleda savršeno...  Zar sam ja više grešna kad kažem da bi crkva trebala više pomagati ljudima, ne iznositi političke stavove?
I, nazovite me  nevjernicom ja ću i dalje da se molim, da se trudim svakim danom biti bolji čovjek i podržavam ljubav.   Svoju djecu ću da učim da poštuju sve, ali isto tako neću dozvoliti da im svoje stavove koje naginju ka progonu, svakome ko ne misli kao oni i prljaju ljubav prenose bilo kakvi nastavnici.   

4 коментара:

  1. Zaista je sramotno ko je sve u prosveti, a ironija života je da, ko jednom uđe u taj sistem, iz njega neće izaći, čak ni da je bolesnik (sve dok se ne zamera vlasti).
    O ljudima koji su veliki vernici da ne govorim - u Srbiji je 95% pravoslavaca, sudeći po popisu, a po pravoslavnim načelima se ponaša u vrh glave 2%.

    ОдговориИзбриши

Архива чланака